|
četvrtak, 05.11.2009.
O anđelima čuvarima
Imam anđela čuvara. Imam i nekoliko njegovih izaslanika u svojoj blizini, neke trajno a neke samo kad zatrebaju.
Post je doživio par promjena. Prvo je trebao naglasak biti na najgorem prolomu oblaka koji sam vidjela u životu, zbog kojeg su u petak svi auti stajali sparkirani na autoputu, negdje iznad Trogira. Onda je trebao biti o pizdurini od mog auta, koja se usred Splita odluči pokvarit, ne bit u stanju krenut, te nakon što stoji sparkirana na miru 2 sata odluči spontano proradit, pa nadalje o servisu u kojem ti kažu "Dođite u 8", a nakon što ti dođeš u 8, kažu "Ae, al nema električara, on ne dolazi prije 11" 
Međutim, ne, ovaj će post biti ukratko prepričana priča o posljednja 3 dana iz moje perspektive, priča o tome kako sam preživjela ono što većina ne preživi i kako sam danas sretna, bez obzira na pluća, antibiotike i oči kojima plašim ljude oko sebe.
Pisala sam, mislim, već na blogu o tome da ronim. Ronim već par godina, imam tridesetak zarona, imam napredni tečaj, osjećaj ronjenja oduvijek mi je bio jednostavno savršen, opuštajući, ugodan, sve pozitivno. U ponedjeljak sam se uputila na Murter roniti (neću staviti link, eto, imam neke svoje razloge), kupala se dan ranije, relativno odmorena došla u ronilački centar. Upoznala se s ekipom, uputili se na brod, dogovorili da grupa koja ima napredni tečaj ide na 40 metara (bila sam već u životu na većoj dubini od toga), opremila se, skočila u more, skužila da mi jacket propušta, izašla, promijenila jacket, ponovo ušla, mirno krenula u zaron. Na oko 30 metara doživjela sam klasični, nevjerojatno uobičajeni napad panike, osjećaj "JA SAD ODMAH MORAM IĆ VAN JA NE MOGU OVDJE OSTAT VAN VAN VAN NA ZRAK". Odreagirala sam na način da sam dive buddyju pokazala da ja moram van (što je puno, puno bolja reakcija od najčešće, a to je da ronioci napušu jacket na toj dubini i to im bude <> posljednja stvar koju učine u životu), izvadila regulator iz usta (što je bilo kome tko je s vama dovoljan znak da ste totalno prolupali), on je pozvao voditeljicu zarona, koja je došla do mene, smirila me koliko je to bilo moguće i krenula sa mnom van. S te smo dubine izlazile između 20 minuta i pola sata, napravile 3 na 5 safety stop, ona pazila na moj zrak, dala mi svoj octopus (jer sam hiperventilirala i potrošila svoj zrak, naravno), nije mi dala da vidim dubinu i koliko još imamo, uglavnom, njeno iskustvo, znanje i smirenost spasilo mi je glavu (oni među vama koji su ronili znat će da ovo nije hiperbola, nego potpuna istina). Čim sam došla na površinu, počela sam iskašljavat silnu vodurinu koju sam aspirala, nazvali su liječnika u Zagrebu koji se bavi upravo ronilačkim nesrećama, oddijagnosticirali su me da se ne radi o dekompresijskoj bolesti (jer do dekompresije nije ni došlo), odmah mi stavili kisik u nos, dali mi mnogo vode da povratim, međutim kad smo skužili da mi se stanje baš i ne popravlja i da su mi oči krvave, krvave i prepune podljeva, ipak smo odlučili da moram otići u bolnicu.
U šibenskoj Općoj bolnici me primili na hitnoj, tlak iznimno nizak, zasićenost kisikom 84% (nda, ja sam mislila da će bit i manje s obzirom da sam par sati imala subjektivan dojam da dišem s 5% pluća), zabrinuti zbog očiju skupilo se nekoliko liječnika te dogovore da me se prima na JIL (jedinicu intenzivnog liječenja). Doktor Branković, koji me primio i u takvom stanju išao zajebavat da sam fizički u mnogo boljem stanju nego što izgledam  preuzeo brigu za mene, rendgen pluća pokazao aspiracijsku pneumoniju bez nekih drugih, većih komplikacija, antibiotici, mnogo tekućine u infuziji, diuretici kako bi se pluća što prije očistila morske vode i morske soli, te se sanirale popucale i edemične kapilare. Okulist ustvrdio da s očima najvjerojatnije nije ništa ozbiljno, da su samo popucale kapilare i da će proć samo, ali da se još treba proširiti zjenice i provjeriti (pritom smo ustanovili i da sam putem negdje izgubila jednu leću ), smjestili me u tu šok sobu, gdje sam bila jedina svjesna pacijentica, gdje nisam mogla ni smjela ići na wc nego sam dobivala gusku, gdje sam bila spojena na kisik, pulse-ox, ekg i tlakomjer cijelo vrijeme, i s kojeg nosim najljepše dojmove.
Sestre i liječnici koji tamo rade zaslužuju samo i isključivo pohvale, kako za svoj profesionalan odnos s najtežim pacijentima kojima su okruženi svaki dan, tako i za onaj ljudski, osobni kontakt koji su, eto, u tih 2 dana uspjeli uspostavit sa mnom koja sam cijelo vrijeme bila svjesna i pričala. Teško je nabrajat ih poimence, ali neke baš moram spomenuti, sestre Anušku i Marinu od prve noći, koje su se brinule za mene kad mi fakat nije bilo dobro, sestru Dragicu zbog koje sam skoro samostalno otišla na odjel psihijatrije kad sam ju u pola 8 ujutro čula kako pjevuši "Suzu za zagorske brege" u ŠIBENSKOJ bolnici i koja mi je dan kasnije nosila kavu od onoga što su sebi skuhali, sestru kojoj nažalost ne znam ime koja je naručila pizzu sebi za večeru znajući da ne može cijelu pojesti i s namjerom da meni da komad (ništa nisam baš dobila za jesti, a drugi dan navečer bila sam dovoljno dobro da budem gladnjikava), tihog i jedva primjetnog malog mravića sestru Tihanu, sestru Mirelu koja me ispratila van iz bolnice i sve ostale, kojima ne znam imena ali to ne znači da ih manje cijenim. Od liječnika, ponovo spominjem doktora Brankovića, strogog i grubog naizgled, a zapravo pravog zajebanta koji je jedva dočekao da me se riješi, doktora Marinkovića, sjajnog, duhovitog, inteligentnog, sarkastičnog, pristupačnog, srdačnog čovjeka, koji mi je donio kavu (koju mi je i sam platio, te popizdio na mene kad sam rekla da nemam tih 3 kune za dat mu, što je i logično jer u tom trenutku jedva da sam i gaće imala), pričao sa mnom kao sa starom frendicom, dao mi savjet što i kako dalje i s kojim bih rado bila otišla na kavu, te njegovu suprugu, koja me pustila van, tri puta mi objasnila sve u vezi antibiotika i kako da se čuvam, to isto objasnila i izaslanicima mojih anđela koji su došli po mene i kojoj sam rekla da sam joj muža skoro zvala na kavu
I tako sam jučer u neko doba, nakon dva dana bez tuša, pranja zuba, dva dana ležanja i sa solidnom popudbinom antibiotika i oksigenacijom 98% bez kisika :mirko:, otpuštena iz bolnice u pratnji jedne od ovih , osobe koja će me zamrziti pošaljem li joj ikad više onakav sms kakav sam joj poslala taj dan i napravim li išta slično ikada, i još nekoga. Došla doma, sretno i veselo, sad ležim, polako se oporavljam, dišem k'o velika, nemrem nosit leće i organizirana je služba čuvanja mene da ne napravim još koju pizdariju nabrzinu Ronilačku sam karticu prerezala odmah jučer, polovice dala njima, neću više ići roniti, obećala sam i da neću skakati s padobranom, zaključak je da je bridž ipak idealan hobi za mene :)
Ponovo sam potpuno dirnuta i fascinirana brigom ljudi oko mene za mene i moje stanje, time kako su se svi organizirali, kako su se javljali, koliko je svim tim dragim ljudima oko mene bilo stalo za moju tupavost. Ne mogu reći da se čovjek mora skoro utopiti da bi vidio koliko je drugima stalo do tebe, i ne mislim da su ti prijatelji karakterizirani samo time koliko su u nevolji uz tebe, ali moji su stvarno moje najveće blago 
PS: Sigurno sam pun kurac toga zaboravila napisati, pa ću dodavati dijelove kak ih se sjetim.
PPS: Da, iksač, ovo se dogodilo točno onda kad si me ti zvao i slao poruku
|
|
